Tuesday, September 30, 2008

Advanced User

Neko vreme sam bio potpuno ravnodušan na ovu pojavu, eventualno bih zakolutao očima kada to primetim, ali u poslednje vreme mi sve više ide na živce. Nekada se pod opcijom Advanced User prilikom instalacije igara krio podmeni u kome je korisniku bila ostavljena mogućnost izbora da li će neke dodatne sadržaje prekopirati na hard disk ili ih ostaviti na CD/DVD mediju. Danas, kada se prostor na HD-u meri u stotinama gigabajta, takvo nešto je izgubilo smisao. Ali mali checkbox za „napredne korisnike“ je opstao. Po mišljenju većine izdavača igara definicija „naprednog korisnika“ glasi: onaj koji ima više od jedne particije na hard disku. Jer se za takve korisnike ostavlja mogućnost da sami izaberu putanju do mesta na kome će se igra instalirati, dok je za one „obične“ rezervisno C:/Program Files/. Razumem ja da prosečan američki konzument igara nema vremena za čitanje svih tih „hakerskih“ izraza prilikom instalacije i da je najlakše 4-5 puta kliknuti na Next da bi se što pre na ekranu zavrteo najnoviji FPS. Ja samo ne razumem potrebu da se apsolutno svi na silu guraju u taj prosek, zašto izdavači i developeri u krajnjim korisnicima vide personifikaciju Homera Simpsona. Sveopšti trend pojednostavljivanja igara nije zaobišao ni instalacionu rutinu.

Press any key to continue...
There`s no any any key!

DOH!


Saturday, September 27, 2008

F1 pod reflektorima


Marina Bay Street Circuit – ulična staza u Singapuru koja će ući u istoriju Formule 1 kao prva noćna trka. Voziće se u 21h po lokalnom vremenu, odnosno 14h po srednjeevropskom, što je i uobičajeno vreme održavanja svih trka na tlu Evrope.

Danas sam gledao kvalifikacije. Prizor je prosto neverovatan, staza izgleda tako sexy pod reflektorima, u pozadini se vide oblakoderi sa neonskim reklamama, ma kao da voze Need for Speed: Underground ali sa F1 bolidima. Ako je u Formuli bilo potrebno da se uvedu neke novine, da se malo razbije monotonija – ovo je pun pogodak. Kako je u pitanju ulična staza neće biti mnogo mesta za preticanje, pa će pole position (koji je uzeo Felipe Massa) biti od presudnog značaja. Možda je malo morbidno sa moje strane, ali će sigurno biti i zanimljivih odustajanja, da ne kažem neku “težu” reč.

Wow, odavno nisam toliko iščekivao neku trku kao ovu sutrašnju. Moj favorit IceMan je odavno izgubio šansu da odbrani titulu prvaka od prošle godine, ali nadam se će bar korektno odvoziti novu stazu, i ako ništa drugo, naći se bar na pobedničkom podijumu. Ipak najlepše bi bilo čuti finsku, a zatim i italijansku himnu sutra, nešto pre 16 časova :)

Hmmm...voleo bih kada bi se sledeće godine “najbrži cirkus” ponovo vratio na PC računare. Već sedam godina postim, a da se smaram sa raznim unofficial patchevima – neću!

Friday, September 26, 2008

Nekompatibilnost laptopa i dugih rukava


Nedavna nagla promena vremena i pad temperature mi je pored problema oko jutarnjeg ustajanja iz toplog kreveta donela još nedaća. Majice kratkih rukava zamenili su različiti duksevi sa dugim rukavima. I sada imam problem zbog očigledne nekompatiblinosti laptopa i te vrste odeće. Kako dobar deo dana provodim za kompom, obično kuckajući nešto po tastaturi redovno mi se dešava da krajem širokog rukava zakačim touchpad i tako pointer u Wordu prevučem na neko mesto usred već otkucanog teksta. A pošto ne kucam „na slepo“ već buljakam u tastaturu, a ne u ekran, čitavu zbrku primetim tek kada završim celu rečenicu. Dešava se i da selektujem čitav pasus i izbrišem ga kucajući novi tekst preko njega. Veliko hvala onome ko je izmislio Undo funkciju!

Evo i sad imam isti problem, ali pošto pišem upravo o njemu vrlo sam obazriv. Poduzeo sam i određene mere predostrožnosti (zasukao sam rukave), ali to sad pali jer još nije mnogo hladno. Dolazi zima, pa intenzivno razmišljam šta mi je činiti...

Verovatno ću pokušati da isključim touchpad kad god mi je komp u kući, tj. kada ga koristim u kombinaciji sa mišem. Kao seljačka varijanta padaju mi na pamet gumice za tegle koje bih vezao oko zglobova i tako ukrotio rukave. Ili da pri korišćenju laptopa imam posebnu „uniformu“ za to – duks sa ramflom umesto ovih sa loose rukavima :)

Idem sad malo da se zezam sa Amiginim virtualnim HD-om. Zaista je dobar feeling igrati se radi posla.

Thursday, September 25, 2008

Fallout u kamionu



Još od trenutka kada sam prvi put uspeo da kao Commander Jameson snimim poziciju na magnetnu traku, izlistam je, promenim par vrednosti i na kvarnjaka montiram docking computer na svoj ubogi Cobra MKIII, i uz taktove „Na lepom plavom Dunavu“ pristanem na svemirsku stanicu imali su me! Zauvek sam postao navučen na „trgovačko-akcioni“ žanr, kako sam ga ja, malo rogobatno krstio. Ređali su se Elite, Frontier, Privateer, Freelancer, DarkStar One. Ali nijedna novija PC igra nije uspevala da zadovolji moje apetite na ovom polju. Freelancer jeste groovy u multiju, ali ako se igra u singlu strašno je linearan, ograničen i dosadan. DarkStar One sam probao i... dovoljno je reći da posle toga nisam imao želju da ga narežem od druga.

A sad nešto potpuno drugačije. Iz orbita nebrojenih planeta smo se spustili na majčicu Zemlju i svemirske lađe zamenili nabudženim kamionima i to nam sve dolazi iz Rusije. Poučen ranijim iskustvima, uvek sam vrlo skeptičan prema igrama koje dolaze sa tog područja (jedino mi Nival uliva kakvo-takvo poverenje). Već mi se više puta dešavalo da mi se igra dopadne gledajući samo screenshotove i čitajući kratke opise, da bih, kada je nabavim, shvatio da je gameplay ravan nuli. Doza tog skepticizma bila je prisutna i kod ove igre – Hard Truck Apocalypse. Ipak sam je nabavio, i mogu da kažem da me Rusi ovoga puta nisu potpuno razočarali.

Nakon nuklearnog holokausta naša planeta biva pretvorena u radioaktivnu pustaru. Smrtonosni otrovi harali su površinom, ubijajući „srećnike“ koji su uspeli da prežive inicijalni blast. Nakon izvesnog vremena, nekolicina preživelih uspeva da konstruiše specijalnu masku koja neutrališe otrove i život počinje polako da se normalizuje. Ljudi osnivaju naselja, farme, trgovačke centre između kojih se celokupan saobraćaj odvija pomoću oklopljenih, teško naoružanih kamiona.

Naš glavni junak, sa svojih tek navršenih osamnaest leta, dobija od oca svoj prvi samostalni zadatak da kamiončetom prebaci paket do obližnjeg grada. Pri povratku zatiče svoju farmu u plamenu, a oca na samrti. Sledi twist dostojan niskobudžetnih meksičkih serija – zamislite, taj čovek nije njegov pravi otac. U samrtnom hropcu starac mu daje štura uputstva i junoša odlučuje da krene u potragu za svojim biološkim ocem.

Prva stvar koja me je privukla jeste originalna ideja, koja ranije nije bila obrađivana u nekoj video igri (mada sve veoma liči na film Mad Max 2). HTA možete posmatrati kao FreelancerFallout-like postapokaliptično okruženje sa kamionima umesto svemirskih brodova. Osnovna premisa ista je u obe igre: startujete sa najbednijim vozilom, a novac neophodan za upgrade zarađujete završavanjem zadataka koje dobijate od pojedinaca u barovima ili trgovinom između gradova na mapi. prebačen u

Postoji pet vrsta šasija kamiona na koje možete ugrađivati različite kabine i prikolice što daje dosta različitih kombinacija za vaše vozilo. U zavisnosti od broja hardpointa na kamion se može instalirati različito oružje i dodatna oprema. U početku ćete biti novčano ograničeni na mitraljeze, ali kasnije postaju dostupni bacači raketa, sačmarice i moderna pulsna i laserska oružja. Dobra stvar je što je municija neograničena, pa je ne morate kupovati i trošiti i ono malo prostora u prikolici kamiona na nju. Kao dodatna oprema uglavnom dolaze uređaji koji na neki način poboljšavaju karakteristike oružja koje ste mauntovali na kamion.



Ekonomski model u igri i nije nešto naročito razvijen, iako bi trebalo da trgovina bude osnovni način za sticanje kapitala. Ima svega desetak artikala kojima možete trgovati, a povrh toga nisu svi odmah dostupni, pa ćete na prve 3-4 mape prodavati krompir, drvo i staro gvožđe.Ipak je uveden supply & demand model, pa se konstantnim liferovanjem jedne iste robe u grad, cena te robe progresivno smanjuje. Pomalo smeta i neverovatno mali tovrani prostor u kamionima (nije predstavljen u tonaži, već ima oblik inventara sa sve kockicama koje smo sretali u RPG igrama), pa dolazimo do apsurdne činjenice da u kamion staju jedva 5-6 džakova krompira.

Kao što su u Freelanceru postojali zvezdani sistemi koji su se posebno učitavali, tako u HTA postoje sektori. U svakom od njih možete pronaći više mesta od značaja, tj. većih i manjih naseobina koje pripadaju nekoj od frakcija. U njima možete trgovati, posetiti lokalnu tavernu, dopuniti gorivo i popraviti eventualna oštećenja na vozilu (poslednja dva su maltene obavezna).

Igra je linearna do bola, a ubija i nemaštovitost zadataka koje dobijate od NPC-ova. Oni se uglavnom svode na vozanje od tačke A do tačke B uz potpuno skriptovane napade bandita. Grafika u HTA je OK, ništa spektakularno, ali nije ni razočaravajuća. Nešto više pažnje je posvećeno modelovanju kamiona, dok su prostrani eksterijeri dosta slabije realizovani. Izgleda da je za ruske developere postala praksa da igre filuju malo tvrđim zvukom, pa je i ovde takav slučaj. Muzika se razlikuje od sektora do sektora, ali će vam ubrzo postati monotna, te je moja preporuka da je potpuno utišate i uživate u solidno odrađenim zvučnim efektima. Takođe, prelazak sa normalne na battle muziku i obratno je urađen toliko veštački da prosto bode uši. Još jedna tradicija vezana za Ruse je i loša sinhronizacija, a ni Targem Games nije izuzetak od ovog pravila. Glasovna gluma je krajnje neubedljiva (dok glavnom junaku umire otac, tonalitet njegovog glasa je potpuno isti kao pri najobičnijem ćaskanju sa lokalnim skitnicama u krčmi). Zanimljiv je i još jedan trik koga su se Ruje dosetili. Kako bi izbegli da urade facijalnu animaciju likova i lip sync za rusku i englesku verziju, ubacili su u priču maske sa početka opisa, tako da svi likovi u igri nose te maske i kroz čitavu igru nećete videti nijedno ljudsko lice. Izostao je i multiplayer, koji bi navodno trebalo da bude ubačen u najavljenoj ekspanziji Rise of Clans.

Po n-ti put ću ponoviti da je ono što Hard Truck Apocalypse izdvaja od drugih igara malo obrađivana tematika. Ali da se ovoga dosetio neko sa zapada i uz nešto veći priliv novčanih sredstava ova igra bi bila pun pogodak. Nemojte ne pogrešno shvatiti, ni ovakav HTA ne izgleda loše, ali ostaje jak utisak da je sve moglo biti mnogo bolje, što nepovoljno utiče na konačnu ocenu igre.

Nešto kasnije je izašla i pomenuta standalone ekspanzija Rise of Clans koja radnju seli na tle postnuklearne Sev. Amerike. Kamioni, oružja, sve je gotovo isto kao i u originalu. Šteta, zaista šteta, čini mi se da je ova igra imala mnogo veći potencijal.


Tuesday, September 23, 2008

Dnevnik jednog menadžera - Braga

Znam, rekao sam da ću otići u Švedsku, ali se dometi najjačih švedskih klubova nisu uopšte poklapali sa mojim, pa sam otišao južnije, mnogo južnije. Tačnije u Portugal, na obalu Atlantskog okeana, Club Sportivo de Braga.

Još ranije sam merkao Portugal kao odličnu destinaciju jer ne postoji ograničenje u pogledu broja licenciranih stranaca (jedino ograničenje je licenciranje samo 30 igrača po sezoni), a to mi savršeno odgovara. Namerno sam izbegao vođenje nekog od velikih portugalskih timova: Porta, Sportinga ili Benfike i odlučio se za četvrti tim po jačini u njihovoj ligi.

Tim koji sam zatekao u klubu je bio prosečan, mahom Brazilci u ranim tridesetim godinama, te nekoliko osrednje kvalitetnih Portugalaca. Možda jedine svetle tačke u timu su bili nekada legenda portugalskog fudbala Joao Pinto (sada 35-godišnjak, ali i dalje kvalitetan igrač), mladi portugalski reprezentativac Stelvio i mladi Peruanac Jair Baylon, ali njih dvojica su bili isuviše mladi da bi mogli da imaju značajniju ulogu u timu. Bilo je potrebno dovesti gomilu pojačanja, što sam i uradio. Pošto sam imao jedva oko milion evra za transfere i nešto preko 100k za plate, okrenuo sam se Južnoj Americi kao odličnom rasadniku jeftinih mladih talenata i igračima bez kluba, uz naravno par standardnih igrača koje dovodim u svaki klub koji vodim.

Tako su kao slobodni igrači prispeli Ze Rodolpho (DM), Lamine Diatta (DC), Ivan Hurtado (DC), Alessandro (WBR), Hossain Kaebi (WBR). Od ostalih značajnih pojačanja izvojio bih: Rene Mihelić (AML, Maribor - 180k), Adrian Ropotan (DM, Dinamo Buc. - 450k), Pablo Mouche (ST, Boca – 90k), Juan Ojeda (GK, River – 600k), German Voboril (WBL, San Lorenzo, 50k), Damian Steinert (ST, Newells – 130k), Cesar Gonzalez (AMRL, Colon, 100k), Damian Diaz(AMRLC, Central – 250k), Bogdan Stancu (ST, Unirea – 3.4M), Jairo Palomino (DC, Envigado – 180k), Alejandro Bernal (DM, Deportivo Cali – 85k), Georginio Wijnaldum (AMRLC, Feyenoord – 275k) i Vincent Enyeama (GK, Hapoel TA – 3.2M). Još bih spomenuo dvojicu igrača na pozajmici: Zvonimir Vukić (AMC, Shakhtar) i Javier Angel Balboa (AMRL, Real Madrid). Naravno da sam prodao dosta igrača koji su već bili u klubu, a nisu se uklapali u moju koncepciju igre, pa otuda mi i „ovolike“ pare za transfere, mada je većina kupovina obavljena na onu staru foru – „dođem ti“.

Koristio sam istu taktiku kao i sa Marsejom, dakle 4-1-5-1 sa samo jednim napadačem ali i dva izuzetno ofanzivna AMC-a. I ovde se pokazala više nego uspešnom. U jesenjem delu prvenstva sam odlično igrao, dobio čak Sporting na strani i izvukao bod protiv Porta, tako da sam posle 15 kola bio prvi na tabeli sa bodom prednosti ispred Sportinga. Ali, ponovila se ista priča kao i kod Marseja, da ova taktika više nije bila tako efikasna u drugom delu prvenstva. Usledilo je nekoliko poraza i nerešenih rezultata, tako da sam se na kraju obreo na četvrtom mestu, a treće mesto koje vodi u Ligu Šampiona mi je izmaklo za dva pišljiva boda.

U kup takmičenjima sam imao daleko manje uspeha. Neobičan sistem Liga kup takmičenja me je koštao glave, jer se u polufinalu formira nekakva mini liga u kojoj igra svako sa svakim. Tu sam glatko izgubio sve tri utakmice protiv portugalskih velikana. U Kupu Portugala sam neočekivano ispao u ¼ finala od Maritima, jbg bili su bolji i dobili me 2:0.

Što se Evrope tiče, jesen je bila odlična. Prvo kolo UEFA kupa i lake pobede protiv norveškog Frederikstada (4:2 i 2:1). U ligi sam dobio tešku grupu (Salzburg, Hamburg, Tottenham i Ajax), ali sam na kraju ipak bio prvi u grupi, mada sam do poslednje utakmice isto mogao i da završim kao četvrti i ne idem dalje. Uvodna smor utakmica 0:0 protiv Salzburga, gde sam prokockao 2 sigurna boda kod kuće. Onda gostovanje u Hamburgu, gde sam izgubio 2:1 i to golom iz jedanaesterca pred sam kraj meča. Zatim neverovatan trijumf protiv Tottenhema, kući sam dobio 2:1, da bih sve to krunisao pobedom od 2:1 protiv Ajaxa u gostima. Proleće mi nije ostalo u lepom sećanju. Prva nokaut runda i ispadoh od Partizana na golove u gostima (poraz 1:0 u Beogradu i pobeda 2:1 u Bragi), dobro ću zapamtiti Jovetića koji mi je zabio oba pogotka.

Na kraju sezone sam prezadovoljan, kao i gazde kluba. Odlučili su da malo više odreše kesu i daju mi 10 miliona za transfere i 250k za plate. Već sam bacio oko na par Brazilaca, ima potpuno da promenim ti za sledeću sezonu, gde očekujem da ću da se plasiram u LŠ. Dakle cilj mi je jedno od prva tri mesta! Neću gubiti puno vremena, odmah nastavljam da igram...


Saturday, September 20, 2008

Commandos sa čikaškim prelivom



Čikago, tridesete godine prošlog veka, doba prohibicije. Ovaj milje me strašno asocira na film Untouchables i nadmudrivanje beskrupuloznog mafijaškog bosa Al Caponea (u tumačenju Roberta de Nira) i nepotkupljivog policajca Elliota Nessa (koga glumi Kevin Costner). Nemački Spellbound se očigledno specijalizovao za kopiranje popularnih Commandosa, tako da su se posle divljeg zapada (Desperados) i srednjevekovne Engleske (Robin Hood – Legend of Sherwood) obreli u Čikagu, 1930. godine.

Igra nudi izbor između dve kampanje. U prvoj ćete se naći u ulozi Jacka Berettija, opasnog momka koji se tek našao na platnom spisku čikaškog gangstera Don Falconea, dok ćete u drugoj biti na strani reda i zakona vodeći detektiva Edwarda Nasha. U svakom slučaju vas očekuje po deset misija što obećava zanimaciju na duže staze. Misije birate na pojednostavljenoj mapi grada izdeljenoj na sektore, pri čemu svaki sektor predstavlja jednu misiju. Na mapi su označeni i bonusi koji vas očekuju nakon uspešnog izvršenja postavljenih vam zadataka.

Ukoliko se odlučite za put kriminalca dobijaćete zadatke kao što su naručena ubistva, reketiranje restorana, uništavanje imovine, a bogami i ljudstva suparničkih bandi. Ako se „primite“ na sjaj policijske značke rešavaćete slučajeve ubistava, vršiti racije u ilegalnim kockarnicama i spikizijima (ilegalne točionice alkohola) i naravno truditi se da konačno stanete na rep ozloglašenom Don Falconeu. No kako se policijska kampanja hronološki nastavlja na gangstersku, bilo bi prikladnije da nju odigrate kao drugu.

Beretti ima daleko veću slobodu prilikom rešavanja zadataka jer se svi mogu rešiti prostom upotrebom sile: premlaćivanjem ili ubistvima. Ukoliko vas u ubilačkom pohodu spazi neko od civila koji šetkaju unaokolo, pomoću svežnja zelenih novčanica ga možete ubediti da zažmuri na jedno oko, a tu je i jeftinija varijanta – likvidacija svedoka. Nash ima dosta teži zadatak. On može upotrebiti vatreno oružje samo u krajnjoj nuždi, tj. samo ako je neko prethodno na njega potegao pištolj ili dugu cevku. Sve bandite koji se predaju treba uhapsiti pomoću lisica ili će vam unutrašnja kontrola vrlo brzo disati za vratom. Previše brljotina u dosijeu i Edward će se naći iza rešetaka.

U misiju možete povesti do pet likova koji imaju različite statistike: upotreba hladnog i vatrenog oružja, prva pomoć, bacanje noževa i harizma. Njihove statistike možete razvijati tokom igre sakupljanjem boostova sakrivenih po nivoima. Na desnoj strani ekrana su kartice sa likovima i njihovim inventarom. Najefikasniji način eliminacije protivnika je njihovo onesvešćivanje, za šta koristite ili bokser ili, još bolje, palicu. Nakon što im „poželite laku noć“, poželjno bi bilo vezati ih (lisice ili konopac – u zavisnosti od strane koju ste izabrali), da vam ne bi pravili probleme kada se probude. Pomali čudan i zbunjujuć detalj je pretraživanje tela onesvešćenih ili ubijenih: morate ih malo pomeriti kako bi drangulije koje nose ispale na videlo???


Kao i Commandose, i njegove klonove iz Spellbounda krasi lepa izometrijska 2D grafika. Sve prostorije su perfektno, do detalja nacrtane, ali skrolovanje ekrana ima nekakvu čudnu inerciju što vam može praviti dosta problema dok se ne priviknete. Ponekad ćete jednostavno poželeti da postoji mogućnost rotiranja pogleda, jer je „prozračnost“ objekata kada se glavni lik nađe iza njih dosta loše odrađena, što dodatno otežava snalaženje sa ionako sitnim likovima.

Iako su igre ovog tipa poznate po skoro mazohističkoj težini, ovde to nije slučaj. Iole iskusnijim igračima preporučujem Hard nivo težine, dok Easy i Medium predstavljaju prepodnevnu šetnju po parku. Protivnici će mirno gledati dok ih šopate pendrekom i neće im pasti na pamet da upotrebe saćmaru ili Tommy gun koji drže u rukama. Misije, sem par izuzetaka, ne predstavljaju veći problem, jer je dovoljno istražiti sve prostorije i kockice će se same uklopiti. Možda u dve do tri misije treba malo mućnuti glavom da bi rešili postavljeni zadatak.

Chicago bih mogao preporučiti ljudima kojima se jako svideo koncept Commandosa, ali ih je prevelika težina onemogućila da uživaju u njihovim čarima. Ova igra će im sigurno vratiti samopouzdanje i možda ih naterati da još jednom okušaju sreću i reflekse u teškoj kategoriji. Ostalima mogu samo da poručim – odigrajte ako baš nemate šta drugo da igrate.

Wednesday, September 17, 2008

Become a C:DOSian


C:DOS Abandonware...Na prvi pogled reklo bi se da je samo jedan u nizu abandonware sajtova. Na ovaj sajt naleteo sam još pre godinu-dve kada je bio u povoju, sa malo igara za download, bez screenshotova i opisa od strane korisnika. Danas je situacija u mnogome drugačija. Na količini igara bi im pozavideo i Home of the UnderDogs (koga baš i ne preferiram jer se nešto ne slaže sa Kerio firewall-om koga koristim), a i user review-ova svakim danom ima sve više. Što je najbitnije sajt hostuje i neke igre koje baš i nisu abandonware, tj. naslove koji se i dalje nalaze u prodaji ili imaju ESA Protected status (ovde pre svega mislim na LucasArts-ove avanture, ali i još zanimljivih igara koje se ne mogu naći na Abandoniji, koja je u potpunosti legit sajt). Da napomenem da se ovde mogu naći samo DOS igre (ništa Amiga, ništa C64), što se i logično nameće iz imena sajta.
Za skidanje igara nije potrebna registracija, ali registrovanjem dobijate mogućnost učestvovanja na njihovom forumu. Sam po sebi forum i nije preterano kvalitetan (čitaj gomila spama), ali mogu se naći korisne informacije oko pokretanja starih igara (u okruženju Prozora, ili koristeći DOSBox). Jedinu zamerku bih uputio činjenici da se nigde ne može videti koliko je igra „teška“, pa će te to saznati tek nakon započetog downloada. Što se tiče novijih igara sa početka CD ere, ne očekujte ništa u full verziji, sve su to ripovi iz kojih su povađene video sekvence, multiplayer podrška, a često i muzika i zvuk.

Za kraj i jedna „tužna“ vest: X-COM serijal (u koji spadaju UFO Defence, Terror From the Deep, Apocalypse, Interceptor i Enforcer) više nije u kategoriji abandonwarea jer se od pre nekoliko dana može skinuti sa Steama po ceni od 5$ po igri, ili 15$ za komplet od pet igara. `Ajde za ove novije i razumem, ali čemu ovde trpati igre izašle pre 14-15 godina??? Razlog više da posetimo C:DOS Abandonware!

Monday, September 15, 2008

Dnevnik jednog menadžera - Marseille

Hteo sam da se na osmici oprobam u francuskoj prvoj ligi, pošto sam na izdanju iz 2006 (koji je btw bio najlakši od svih dosadašnjih izdanja) uzeo St. Etienne i za samo dve sezone napravio tim koji je u finalu LŠ pobedio Arsenal. Prvi izbor mi je pao na prošle sezone jadni PSG, ali kako je to bila prva partija započeta na 8.0.2 patchu nisam se snašao sa transferima na početku, kupio sam gomilu neupotrebljivih budala, dok su one najbolje pokupili drugi. Stoga sam batalio Parižane i krenuo ka jugu, na Azurnu obalu, u Marsej.

Uzeo sam Olympique de Marseille, Zvezdine ljute rivale iz Barija 1991. godine, koji su više godina tavorili na niskim granama francuskog fudbala zbog malverzacija čuvenog Bernara Tapija, ali su već nekoliko poslednjih godina redovni učesnici evropskih takmičenja. Početni tim je izgledao sasvim solidno, Mamadou Niang i Djibril Cisse u napadu, odlični Samir Nasri na sredini, solidna odbrana sa mladim igračima. Gazde kluba su veoma lako pristale da mi daju veliki transfer budžet, kao i lepo povećanje budžeta za zarade igrača. Tu novčanu injekciju sam iskoristio za dovođenje mojih starih poznanika, pa su u klub stigli Jefferson Farfan (PSV, 10.5 M – AML), Andrey Arshavin (Zenit, 9.5 M – MC/AMC), Diogo (Portuguesa, 6.25 M – FC), Marrouane Fellaini (Standard, 2.5 M – MC), Miranda (Sao Paulo, 9.25 M – DC). Doveo sam još nekoliko mladih nada koje sam odmah prosledio u druge klubove na kaljenje, a i da mi se ne bi bunili zašto ne igraju u pevom timu: Bogdan Stancu (Unirea, 1.6 M FC), Rene Mihelić (Maribor, 250 K – AML), Nashat Akram (free – AMC), Adrian Ropotan (Dinamo Buc, 650 K – DM), Pablo Mouche (Boca, 150 K – FC). Takođe sam se prvi put odlučio na nešto defanzivniju formaciju 4-5-1, sa samo jednim klasičnim napadačem, ali sa dva vrlo ofanzivno nastrojena AMC-a. Taktika se pokazala veoma uspešnom tako da sam beležio odlične rezultate i u domaćem prvenstvu, a i u Evropi. Nakon malih početnih problema oko uigravanja, zabeležio sam niz od ukupno 19 ligaških utakmica bez poraza. Kada bi se zbrojila i tekme u kupu i u Evropi niz je još duži. U LŠ sam bio u grupi sa Interom, Valensijom i Levskim iz Sofije i uspeo sam da bez poraza prođem dalje kao prvi u grupi.

Valencia – Marseille 2:3
Marseille – Levski 3:0
Inter – Marseille 0:0
Marseille – Inter 1:1
Marseille – Valencia 4:1
Levski – Marseille 1:3

U Liga Kupu Francuske sam izgubio od Liona u finalu (iako sam ih pre toga dva puta pobedio u prvenstvu), a u Kupu sam ispao u četvrt-finalu od Tuluza na penale. I u prvenstvu su stvari krenule loše pa sam nanizao 5-6 utakmica na strani bez pobede, što je Lion iskoristio te su mi četiri utakmice pre kraja prvenstva bežali za jedan bod. Na kraju sam uspeo da osvojim francusku ligu sa bodom prednosti nad Lionom i time okončam njihovu dugogodišnju vladavinu u Francuskoj.

Što se nastavka takmičenja u Evropi tiče, u prvom kolu nokaut faze sam izvukao moskovski CSKA i dobio ih bez većih problema (obe utakmice po 1:0 za mene). Sledeći na redu je bio veliki Real iz Madrida. Uspeo sam da ih nadigram na Velodromu i dobijem sa čak 4:1, tako da sam mirno mogao na revanš na Satijago Bernabeu gde sam ipak poklekao atmosferi i izgubio sa 3:2. U polufinalu me je čekao Mančester. Cristiano Ronaldo, Rooney i kompanija su se malo pomučili i na kraju trijumfovali u obe utakmice sa mršavih 2:1. U finalu je Barselona ipak bila jača od Mančestera, dok je UEFA Kup uzela Fiorentina, pobedivši minhenski Bajern u finalu.

Mogu reći da sam u potpunosti zadovoljan sezonom iako je osvojen samo jedan trofej. Krenule su pripreme za sledeću sezonu, a kao najveće pojačanje dolazi Mathias Fernandez iz Viljareala sa 17.5 miliona evra. Svi ga hvale, svi ga dovode, pa rekoh da i ja vidim od čega je dečko „napravljen“. Staviću ga da igra kao AMC, što znači da će Arshavin morati da se pomeri na poziciju desnog krila.

Ne znam da li ću odmah nastaviti da igram sezonu sa Marsejom jer mi se po glavi nešto mota igranje sa timom iz slabijih liga...Švedska recimo, ne znam zašto baš oni?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Friday, September 12, 2008

3D pogled na ubistvo



Kada neki filmski/TV projekat doživi veliku popularnost obično se ubrzo pojavi i u formi video igre. Serija Crime Scene Investigation je poslednjih par godina u samom vrhu gledanosti, zajedno sa svoja dva spin-offa. Kao što je već poznato, Ubisoft je prigrabio unosnu licencu za ovu seriju, a 3 Dimensions of Murder je četvrta CSI igra po redu. Izdavač se odlučio na naprasno promeni razvojni tim, tako da je na mesto 369 Interactivea, došao Telltale Games, novajlije u avanturističkom biznisu koji su se kasnije proslavili sa igrama Bone i novim nastavcima diaboličnog tandema Sam & Max. Najveća novina u igri krije su samom naslovu, a to je potpuni prelazak u 3D svet.

Kako se za ovu prazničnu sezonu najavljuje igra po Njujorškoj CSI seriji (za koju mogu da tvrdim da je Gary Sinise zamenjen svojim robotskim dvojnikom), malo sam se podsetio jedine igre iz serijala koju posedujem – 3 Dimensions of Murder (2006). Kao i prethodni delovi, i ova igra se sastoji iz pet slučajeva koje treba rešiti. Prvi slučaj – Pictures at an Execution, tiče se ubistva devojke u poznatoj art galeriji. Drugi – First Person Shooter, govori o ubistvu vođe razvojnog tima na igračkoj konvenciji, nekoliko dana pre izlaska njihovog revolucionarnog FPS-a. Treći slučaj – Daddy`s Girl, bavi se nestankom ćerke uticajnog vlasnika kazina. Sledeći slučaj – Rough Cut, vodi vas u bespuća Nevade gde je pronađeno telo nekog kampera. Poslednji, peti slučaj – The Big White Lie, ujedno je i najkompleksniji, jer na neki način povezuje skoro sve učesnike i dešavanja iz prethodnih slučajeva. U mračnoj uličici pronađen je sanduk sa telom muškarca. Svedoka nema, pa se na početku morate osloniti isključivo na materijalne dokaze.

Vaš rad, kao forenzičara novajlije, nadgledaće dobro poznate njuške iz serije: Vorik, Nik, Sara, Greg, a na kraju i Ketrin i „alfa i omega“ CSI-a – Grisom. Svakako ne treba zaboraviti ni detektiva Brasa i doktora Robinsa, sa kojima ćete takođe tesno sarađivati.


Cela igra se odvija na statičnim trodimenzionalnim scenama, koje možete rotirati levo-desno i zumirati pogled na bitnim mestima. Prilikom uviđaja na mestu zločina treba obratiti posebnu pažnju, jer će prikupljeni materijalni dokazi biti ključni elementi za povezivanje osumnjičenih sa žrtvom i mestom na kome je zločin počinjen. Za prikupljanje premeta koristićete gumene rukavice ili pincetu za sitnije stvari poput vlakana i dlaka, briseve za sakupljanje materijala za izvlačenje DNK, nihidrin za otkrivanje oprane krvi, razne četkice i sprejeve za uzimanje otisaka prstiju sa različitih površina. Nakon toga sakupljene dokaze treba pravilno obraditi u laboratoriji. Tu su vam na raspolaganju elektronski mikroskop, aparat za hemijsku analizu supstanci, kompjuter za upoređivanje otisaka prstiju, automobilskih tablica, otisaka cipela kao i aparat za ekstrakciju i upoređivanje DNK uzoraka.

Jedini iole teži element u celoj igri je prikupljanje materijalnih dokaza na mestu zločina, a sve ostalo je piece of cake. Sama igra vam sugeriše na kom aparatu treba ispitati koji dokaz, dok od izbora dijaloga prilikom razgovora apsolutno ništa ne zavisi. U svakom trenutku možete pitati vašeg kolegu sa slučaja šta treba sledeće uraditi, ali pravi avanturisti (ukoliko takvi uopšte i troše vreme na ovakve igre) će svakako sa gnušanjem preskočiti ovu mogućnost. Slučajevi koje ćete ispitivati nisu preterano inspirativni i svi se svode na jednu istu shemu: tri osumnjičena, tri do četiri lokacije koje treba ispitati i sakupiti dokaze, zatim obrada dokaza u laboratoriji, privesti sve osumnjičene kod Brasa na informativne razgovore (ne postoji mogućnost iznuđivanja priznanja upotrebom proverenih sredstava poput telefonskog imenika) i na kraju će vas sama igra dovesti do ubice. Iako će u početku svi dokazi ukazivati na jednog od osumnjičenih, za njega se uvek ispostavi da nije krivac (otprilike ista fora kao u seriji). Po svojoj težini i scenariju možda se malo ističe poslednji slučaj, ali sve u svemu ovaj CSI ćete preći za jedno poslepodne.

Grafika nije state of the art, što je u neku ruku i dobro jer ne zahteva jaku mašinu, ali je u svakom slučaju sve moglo i bolje da izgleda. Kratki filmovi o načinu smrti svake žrtve koje smo viđali u seriji i ovde su prisutni i odrađeni su za čistu desetku. Glasovna gluma takođe zavređuje najvišu ocenu pre svega jer glasove pozajmljuju pravi glumci iz serije, osim žeskih likova, za koje su korišćeni imitatori.
Prelazak na 3D je značajan pomak u razvoju CSI franšize, ali se ipak sve svodi na dodavanje novih slučajeva, pa stoga "nove" igre ustvari više liče na expansion packove. Iako će pravi zaljubljenici u avanture ove igre zaobići u širokom luku, zbog ogromnog broja fanova serije ne sumnjam da će ova, pa i sledeće igre iz serijala svakako naći svoju publiku. Među njima sam se eto, našao i ja, jer pored povremenog praćenja vesti i poneke tekme, događaji forenzičara iz Las Vegasa je jedina „stvar“ koju sam u poslednjih par godina gledao na TV-u.

Wednesday, September 10, 2008

Ansambl više ne svira zajedno



Današnjim obraćanjem javnosti Microsoft Games je potvrdio glasine koje su se juče proširile netom – zatvara se Ensemble Studios. Tim će ostati zajedno dok se ne završi rad na projektu Halo Wars (real time strategija smeštena u Halo univerzum), da bi se kasnije formirala nova kompanija koja će u početku pružati tehiničku podršku za HW (a verovatno i raditi na ekpanzijama ako se igra „primi“), a kasnije verovatno učestvovati i u izradi potpuno novih projekata. Zatvoren je developer zaslužan za stvaranje jednog potpuno drugačijeg pravca u žanru real time strategija (na drugoj strani perjanice su bili Westwood i Blizzard). Oni su stvorili Age of Empires serijal, čiji su koncept kasnije mnogi iskorišćavali i kopirali (Sierrin Empire Earth je najbolji primer toga), igru koja je u singlu bila isto tako zanimljiva kao u multiju. Igrače su skoro na godišnjoj bazi nagrađivali sa novim kvalitetnim sadržajima u vidu ekspanzija ili novih nastavaka. Rise of Rome - ekspanzija za prvi AoE, zatim zvanični nastavak Age of Empires 2: Age of Kings (možda i najkvaliteniji naslov u celom serijalu) i ekspanzija za njega The Conquerors. Posle dvogodišnje pauze 2002. sledi ekskurzija u doba mitova i legendi sa igrom Age of Mythology i naravno ekspanzijom The Titans. Poslednju reč Ensembleovci su rekli trećom iteracijom serijala i čak dve ekspanzije za njega: The WarChiefs i The Asian Dynasties.
Pod utiskom ove vesti jutros sam zavirio ispod stola i iz zadnjih redova izvukao DVD na kome se nalaze tri .iso imidža Age of Empires 3. Igru sam već jednom prešao 2005. kada se i pojavila, ali Doba Kraljeva sam iz zezanja ponovo igrao relativno skoro, tako da se DVD zavrteo u drajvu i započeta je instalacija.
Igra bi trebalo da bude povratak AoE „korenima“, nakon izleta u fantasy svet mitologije. Ako ste očekivali nešto revolucionarno novo bićete razočarani, u Ensembleu su odlučili da ne izmišljaju „toplu vodu“ i držali su se proverenog koncepta. Ovaj nastavak nosi manje eksponirani podnaslov: Age of Discoveries, a to je upravo i doba u kome se odvija radnja igre. Posle starog i srednjeg veka na red je došlo i doba otkrića novih kontinenata, renesanse i procvata pronalazaštva. Vremenski okvir igre proteže se od kasnog srednjeg veka, pa sve do začetaka industrijalizma početkom XIX veka. Za razliku od prethodnih delova ovde je ponuđena samo jedna kampanja, doduše podeljena na tri dela koji se nadovezuju jedan na drugi.
Cela kampanja se vrti oko viteške familije Black i dogodovština njenih potomaka. Priča počinje borbama malteških vitezova na čelu sa Johnom Blackom protiv Otomanskog carstva, koja se sa obala Mediterana prenosi na tle Južne Amerike??? Tamo John uviđa ko mu je ustvari pravi neprijatelj: Supertajna organizacija Circle of Ossus koja pokušava da se domogne legendarnog izvora mladosti u Novom svetu. Mnogo godina kasnije, u drugom delu kampanje, Johnov potomak će se naći na meti odmetnutog britanskog generala u severnoameričkim kolonijama, koji za cilj ima da od porodice Black dobije podatke o lokaciji izvora mladosti bez obzira na cenu. U poslednjem delu glavni akter je mlada Amelia Black koja će Ossusu zadati završni udarac i time zaustaviti vekovni progon njene porodice.



Ipak mislim da je Ensemble ovde malo preterao u puštanju mašti na volju. Turci, a kasnije i Rusi u Amazonskim prašumama, u borbama sa izgubljenim plemenima Inka i sve se to dešava u osvit XIX veka! Možda mladim američkim naraštajima ovako mutirana interpretacija istorije i ne smeta, ali sigurno vređa svakoga kome se poznavanje istorije ne završava na činjenici da je George Washington bio prvi predsednik SAD-a. No, bilo kako bilo, single player kampanja je solidno dugačka, ima dosta nestandardnih misija (ne svodi se baš svaka na uništavanje protivničke baze), ali smatram da nivoi težine nisu baš sjajno izbalansirani. Na easy je igra toliko laka da se ni ne isplati igrati je, dok će vas na moderate kompjuterski AI veoma namučiti na pojedinim misijama.
Mehanika igre je ista kao što smo navikli u prethodnim izdancima AoE serijala. Sada su prisutna tri resursa: hrana, drvo i zlato, dok je kamen izbačen, što je smanjilo potrebu za mikromenadžmentom baze a akcenat bacilo na brzinu akcije. Od jedinica srećemo pešadiju (melee jedinice, ali i one naoružane musketama), konjicu, artiljeriju i brodovlje. Ipak glavna zvezda u AoE 3 je artiljerija. Topovi su najmoćnije i najubojitije oružje na bojištu, koje pravo potpuno rasulo u neprijateljskim redovima (i to doslovno, jer vojnici „lete“ na sve stane pod topovskim salvama). Ali i za njih ima leka i to u vidu lake i brze konjice. Tu je i preteča Nebelwerfera – konjska zaprega sa raketama koja takođe seje smrt među pešadijskim redovima. I na kraju ništa bez spore, ali efikasne siege artiljerije za uništavanje protivničkih kula i zidova.
Zanimljiva je i mogućnost gradnje trading postova u indijanskim selima, koji omogućavaju regrutovanje posebnih indijanskih jedinica. U skirmish varijanti možete voditi neku od značajnih evropskih nacija tog doba (Španci, Britanci, Francuzi, Portugalci, Holanđani, Rusi, Nemci i Turci). Svaka nacija ima nekoliko specijalnih jedinica, odzive jedinica na maternjem jeziku, kao i različit dizajn građevina, ali sve je to čista kozmetika, jer je kod svih nacija najbolja taktika formiranje što veće armije, a potom nezadrživi rush na protivničku bazu. Odbrambene građevine, tj. kule nisu preterano efikasne u odbrani, pa je najbolje kombinovati ih sa drvenim ili kamenim zidovima.
Jedinu pravu novinu u AoE 3, ali ne i revolucionarnu novinu, predstavlja uvođenje koncepta experience poena, do sada rezervisanih za RPG žanr. Za svaku vašu akciju, podignutu građevinu, regrutovanu jedinicu, ubijenog neprijateljskog vojnika ili ispunjen sporedni cilj, dobićete određenu količinu exp poena. Što više poena budete sakupili jačaće vaš Home city. Iz matičnog grada (Home city) možete u toku igre dovlačiti pojačanja ili resurse, ukoliko vam ih ponestane i to pomoću specijalnih karata. Pre svake igre odabraćete određeni broj karata sa bonusima za špil koji ćete koristiti u igri. Neke karte se mogu upotrebiti samo jednom, a neke i više puta. Imate i opciju proširivanja i menjanja izgleda vašeg matičnog grada, sve to lepo izgleda ali uopšte ne vidim poentu implementiranja ovoga u real time strategiju.
Glavni adut novog AoE-a je svakako grafika. Mogu slobodno da tvrdim da je u doba kada se pojavila ovo bila vizuelno najlepša real time strategija. Na dovoljno jakoj mašini (danas već standardnoj mašini), na full detaljima grafika je predivna, počev od animacije vode, terena, građevina, pa do detaljno modelovanih jedinica. Dobra stvar je to što će igra bez većih problema raditi i na low-end konfiguracijama, ali sa detaljima skresanim do minimuma (svojevremeno sam igru prešao na prastarom GF2).
Ensemble jeste uložio dosta truda u igru, posebno sa audio-vizuelne strane, ali je uspeh ipak polovičan. Age of Empires 3 pre svega igra na kartu multiplayer okršaja, gde ga krasi jednostavan i razumljiv gameplay i dinamičnost akcije. Ako ga igrate sami u single playeru, vrlo brzo će biti izbrisan i sa vašeg hard diska, ali i iz vašeg pamćenja. Da mu nije slavnih korena, bio bi to samo još jedan u nizu RTS-ova, ali ovako će ipak zauzeti mesto koje mu pripada u gaming istoriji.
Prva ekspanzija – WarChiefs donosi novu single player kampanju, par novih jedinica i građevina i nove igrive nacije. Iz samog naslova ekspanzije može se naslutiti da je akcenat stavljen na nativno američko stanovništvo, pa su nove nacije ustvari indijanska plemena: Irokezi, Sijuksi i Asteci. Trading postovi iz originala su zamenjeni sa Native Embassy, a tu je i popularni Saloon u kome se mogu regrutovati najamnici. Jedan od interesantnijih detalja ove ekspanzije jeste još jedna mogućnost račvanja „tehnološkog drveta“ prilikom prelaska u imperijalno doba. Igrač može odabrati revolucionarni put, tj. otcepljenje od države matice i stvaranje sopstvene države, što će mu omogućiti pristup nekim novim jedinicama. Tako će recimo od Španaca nastati Meksiko, od Portugalaca - Brazil, od Engleza – Sjedinjene Države.
Kampanje je ponovo fokusirana na porodicu Black i ovoga puta se sastoji iz dva dela. Prvi deo prati doživljaje Nathaniela, starog znanca iz drugog dela kampanje u originalnoj igri, kroz burna vremena američke revolucije. Akter drugog dela je mladi Chayton u pokušaju da pomiri plemena Sijuksa i američke koloniste.
Druga ekpanzija – Asian Dynasties nudi tri potpuno nove azijske nacije: Indijce, Kineze i Japance, a kampanje (kojih ima tri, za svaku novu naciju po jedna) su konačno raskrstile sa pseudo istorijskim sadržajima iz prethodne dve igre. Izmena u gameplayu skoro da i nema, a dodato je samo par novih modova za multiplayer okršaje.
Da li zatvaranje Ensemble Studiosa ujedno znači i kraj Age of Empires serijala uopšte? Čisto sumnjam da bi se Microsoft tako lako odrekao „zlatne koke“ kakva je AoE franšiza i pored perspektivnog Halo Warsa. Da li će palica biti u potpunosti prepuštena Rejnoldsovom Big Huge Gamesu koji je već radio Rise of Nations pod okriljem MSG-a, a bili su i saradnici na izradi Asian Dynasties ekspanzije? Malo verovatno, obzirom na njihovo koketiranje sa drugim izdavačima u poslednje vreme (pre svega mislim na THQ). Jedino je izvesno da se četvrti nastavak serijala, a ni eventualni Age of Mythology 2, neće skoro ugnezditi na našim hard diskovima.

Tuesday, September 9, 2008

FreeCol 0.7.4


Nekoliko meseci ranije sam na ovom blogu u postu pod nazivom Kolonizacija već naširoko pričao o ovoj izvanrednoj igri. Iskreno meni uopšte ne smeta da je zaigram sa Amiginog harda preko WinUAE-a, ali za one koji se ne snalaze sa emulatorima ili ne mogu da svare „ružnjikavu“ grafiku tu je FreeCol. Besplatni rimejk originalne igre od strane grupice entuzijasta već mi par godina golica maštu, ali nikako da smognem vremena i energije da se ozbiljnije pozabavim ovom verzijom. Grafika je unapređena u odnosu na original (mada ni sada ne izgleda nešto posebno, sa izometrijskim pogledom poput onog u drugom Civ-u, ali sa nešto krupnijim jedinicama i manje šareniša). Ono što ćete gotovo odmah primetiti jeste poptpuno odsustvo bilo kakvih zvukova. Zaista bi bilo zanimljivo slušati melodije iz originala tokom igranja, ali moraćemo da se zadovoljimo igranjem u tišini ili puštanjem muzike preko WinAmp-a u pozadini. Takođe fali i originalna mapa Novog Sveta, tj. Amerike, a mogu se koristiti samo mape generisane u igri preko niza parametara kojih ima znatno više nego u originalu iz 1994. godine. Veoma zanimljivo zvuči multiplayer podrška, koja bi savršeno trebalo da nadomesti nedostatke kompjuterski vođenih oponenata, ali ovu stavku u igri nisam imao prilike da probam. Poslednja stabilna verzija je 0.7.4 i možete je preuzeti sa oficijelne stranice igre, a jedini preduslov je da na kompjuteru imate instaliranu Javu.

Za sve one koji jednostavno ne mogu da sačekaju kakvo nam „iznenađenje“ za koji mesec sprema babo Meier sa svojim rimejkom igre, ovo je idealna prilika da malo obnove gradivo.

Sunday, September 7, 2008

Deset godina je prošlo...

...a ja njih i dalje volim!












Nekad i sad...

Refren iz jednog od prepeva našeg stanovitog estradnog umetnika Tonija Montana, savršeno oslikava moja osećanja prema njima, prema Settlersima. Odličan potez Ubisoft-a i Blue Byte-a da deset godina nakon izlaska drugog dela Naseljenika, urade rimejk originalne igre u novom lepšem grafičkom okruženju. Pravo osveženje za odavno posrnuli Settlers serijal dobili smo 2006. u igri The Settlers 2: 10th Anniversary!

U potpunosti je zadržana mehanika originalne igre, iste frakcije su ponovo tu (Rimljani, Japančići i neki crnčići), iste građevine, isti resursi, samo je novo 3D okruženje po kome se mališani šetkaju i na svojim plećima iznose celokupnu ekonomiju naseobine. Mikromenadžment je zahtevan i cela mašinerija treba skladno da funkcioniše počevši od ratara u polju, onih paćenika što vuku vodu iz bunara, preko rudara, pekara, kovača, da bi se na kraju došlo do zlatnika za isplatu vojničkih zarada. A opet ti vojnici su zaduženi za čuvanje i ekspanziju teritorije. Zaista odličan spoj upravljačke simulacije i real time strategije.

Međutim, kako je u pitanju pljunuta kopija, novo izdanje prati isti „problem“ kao i prethodno – dosadna kampanja. Umesto da u svakoj od 10 misija single player kampanje postoji poseban cilj, u svim misijama cilj je isti – svoju teritoriju proširiti do izvesnog portala na mapi. Znači deset puta ista rabota, sa razlikom u agresivnosti protivničkog plemena. Ovo ume jaaako da smori već posle 2-3 misije, i mislim da je propuštena prilika da se malo poradi na ovome. Jeste da tako igra ne bi bila stoprocentna replika originala, ali bi tako igra i bila zanimljivija, a i zadržala bi stari šmek, što je Nemcima bio i glavni cilj u ovom projektu.

Nažalost, Blue Byte nije izvukao nikakve pouke iz ovog podsećanja na prošlost, tako da je sledeći nastavak Settlers franšize ispao jadan, ali na to sam se već odavno navikao. Šmrc... Pozdrav mališanima i možda se opet budemo družili prilikom dvadesete obljetnice.

Friday, September 5, 2008

Anti-talenat za fudbal



Da, da..upravo tako. Potpuni anti-talenat za bilo koju simulaciju fudbala na kompjuterima. Ja nemam dilemu PES vs FIFA, podjednako sam loš u obe igre. PES 2007 ili PES 2008 potpuno mi je svejedno. Na rookie nivou se još nekako i snalazim, sa Zvezdom redovno pobeđujem srednje jake timove sa više golova razlike, sa jačim sam tu negde uglavnom pobedim, ređe odigram nerešeno ili izgubim. Međutim, čim se popnem jedan stepenik više na skali težine – kraj. Delje me ko stigne, ako uspem da izvučem nerešeno mogu da skačem od sreće (i to obično bude 0:0 jer ne uspevam da postignem gol, a nekim čudom sačuvam svoju mrežu). Mislim da nikoga nisam uspeo da pobedim, možda jednom, ne sećam se. A trudio sam se, dao sam fudbalu šansu (posebno PES-u), i ne vredi – antitalenat.

Sa FIFA-om situacija je ista. Doduše, manje sam je i igrao (izdanja za 2007 i 2008) i to uglavnom protiv kolega sa faksa, koji naravno peru pod sa mnom. Ja uzmem Real, oni neke šalabajzere i opet me oderu. Još ovaj jedan igra na tastaturi, pa jbt čoveče, kako uspevaš??? Meni se čini da bi mi trebao još jedan par ruku, pa ja se i sa džojpedom jedva snalazim. Čim treba da „vodim računa“ sa više od dva dugmeta ja se izgubim. I sa dva se malo teže snalazim, ali to mi ide od ruke uz malo vežbe (valjda nasleđe od iskustva sa konzolama iz detinjstva). Ja sam bre, navikao da igram na džojstiku sa samo jednim dugmetom – fire. Pa kako je to lepo i skladno funkcionisalo u Emylin Hughes Football i Microprose Soccer, kasnije sam bio neprikosnoven na Amigi igrajući Sensible Soccer i pomalo Kick Off. A sad, brrrr! Kad malo razmislim uvek sam imao problem sa igrama koje zahtevaju korišćenje više dugmića. Sećam se Mortal Kombata 2 koji sam često igrao protiv drugara iz srednje. Imali smo problem što smo kod mene na Amigi igrali preko džojstika koji ima samo jedno dugme, a kod njega na PC-ju preko tastature gde ima i nogu dole i ruku gore i blok i šta sve ne. I ja sam njega redovno pobeđivao kod mene, a on mene kod njega na kompu. Zato smo se na kraju i smorili.

Mada, sasvim se lepo snalazim na džojpedu u NBA Live-u. Tu mogu da se nosim i sa jačim kompjuterski vođenim oponentima, a ove moje giliptere derem kad stignem i to oni uzmu Lejskerse, a ja Memfis. Zato i tvrdim da sam antitalenat samo za fudbal na džojpedu. Moraću da probam još neki sport, pa da stopostotno potvrdim da sam u pravu. Ne volim da prebacujem lopticu preko mreže, možda će mi dobro ići ovi sportovi od „preko bare“ – NHL ili Madden???