Tuesday, July 28, 2009

Prokleti checkpointi

Uvek sam ih mrzeo, a kako vreme prolazi mrzim ih sve više! Prošla su vremena kada pozicija nije imala na šta da se upiše pa je igra generisala šifre u vidu kombinacija brojki i slova u kojima je bio zapisan vaš bodovni saldo, broj života, količina municije i ostale vitalne informacije na početku svakog nivoa. Prošla su vremena štednje prostora na memorijskoj kartici, hell danas i jebene konzole imaju hard diskove. Ja gotovo nikad nemam vremena da za bilo koju igru u kontinuitetu odvojim sat vremena, retko kad i pola sata. U najvećem broju slučajeva dešava se da uz igru provedem 10-15 minuta i onda moram da prekinem. I naravno da bivam isfrustriran kada shvatim da igra ima glupavi sistem snimanja po checkpointima i da ne mogu da snimim poziciju kada ja to poželim. Razumem ja checkpointe kada služe isključivo za respawn nakon pogibije, igrač i treba da tim vraćanjem unazad bude "kažnjen" za gubitak života, ali da ovako moram da gledam u pasulj i nagađam da li će sledeći checkpoint biti za pet ili pedeset minuta - jednostavno ne želim! Još uvek su bolna sećanja na Diablo 2 i njegov neverovatno odvratni sistem snimanja napretka, u kome sam potrošio sate na bezumno tamanjenje creepova koje sam već jednom ubio, ali nisam imao dovoljno slobodnog vremena naraspolaganju da dovršim ceo jedan act. Slično mi se desilo pre nekih mesec dana sa igrom Dungeon Siege 2. Igra primenjuje skoro identičan princip kao Diablo, hteo sam da poludim kada sam shvatio da ponovo moram da krčim put duž putića samo zato što nisam imao više vremena da joj se posvetim kada sam je poslednji put igrao. Odmah je pao jedan surovi uninstall. Prekjuče uzmem da igram Overlord 2 i opet ista situacija. Igra obećava, niste svaki dan u ulozi zloće, a minioni su jebena priča za sebe (kao da vodim armiju malih Cartmana sa sobom), poželeo sam to da odigram. I onda ubrzo shvatim da su developeri najobičniji magarci i da ja zaista treba da bacam vudu mađiju ne bih li pronikao u to kada ću naleteti na sledeći checkpoint. Nekada je odmah tu, maltene iza ćoška, a ponekad se putovanje do njega znatno otegne. Nemam ja para za ovo planinarenje, rekoh, i opet pade uninstall. Šteta, a igra je baš počela da mi se dopada :( A sve što sam želeo je jedan lepi, mali quick save.
Ovime sam možda i odškrinuo vrata jednom od iskonskih gejmerskih pitanja: "Da li je snimanje pozicije ustvari varanje?" Call me a cheater, ali ja ću da snimam poziciju kad god je to moguće!

Sunday, July 26, 2009

The Truth is Out There

xfileslogo.gif


Zahvaljući Mladenovoj intervenciji od pre nekih mesec-dva, na sajt Adventure Legends postavljeni su ispravni .iso imidži 6. i 7. diska igre X Files. U pitanju je interaktivni film u izdanju Fox Interactive-a izašao u jeku popularnosti ove SF serije, tamo negde tokom 1998. godine. Nažalost, igra je prošla prilično nezapaženo, pre svega zbog lošeg tajminga - avanture, a posebno podžanr interaktivnih filmova, tada jednostavno više nisu bile mainstream. Da je u pitanju bio shooter u kome agent Fox Mulder napucava talase VI-a (kao u jednoj od epizoda serije), ne sumnjam da bi uz solidne performanse igra bila pun pogodak. Nebitno, sve je to već ancient history...
Za sve one koji se već lože da će svojim mišem moći upravljati dvojcem Mulder - Scully sledi hladan tuš - u ulozi ste običnog FBI prašinara kome u ruke pada zadatak da pronađe duo iz serije, kojima se gubi svaki trag.
Radnja igre odvija se na tlu američke savezne države Washington kada Assistant Director Walter Skinner dolazi u tamošnju ispostavu kako bi dobio pomoć u pronalaženju dvoje nestalih agenata. Zadatak pada u ruke mladom agentu Craig Willimoreu, tj. vama.

mulderscully.jpgIzvođenje je standardno kao i u gotovo svim interaktivnim filmovima. Kretanje po statičnim digitalizovanim scenama obavlja se kliktanjem u uglove ekrana, dok su dijalozi u potpunosti digitalizovani kao i međuanimacije sa živim glumcima (u igri "glumi" većina važnijih likova iz serije) kojih u igri ima ukupno oko 6 časova. Do informacija od važnosti za napredak u igri dolazite dijalozima sa likovima, detaljnim pregledom scena (kursor će se promeniti kada njime pređete preko tzv. hot spota), ali i preko vašeg Apple PDA uređaja (pomoću koga se vrši i kretanje između lokacija). Kako bi agent Willimore što više sličio Foxu, tokom istrage će mu se pridružiti šarmantna koleginica iz policije Mary Astadourian. Između njih dvoje postoji jaka latentna privlačnost, nalik onoj između FBI agenata koja se provlači kroz celu seriju. Igra nije preterano teška i lagano je gustiram, posvetim joj maksimum sat vremena na nekih 4-5 dana. Naravno, kao glavne mane ostaju relativno kratke uloge glavnih protagonista serije na šta i sam naziv igre implicira, ali je Fox Interactive očigledno balansirao sa budžetom te se glavne face pojavljuju tek toliko da se kaže da su tu.
Kako je igra izdata već daleke 1998. godine nameće se pitanje kompatibilnosti sa modernijim operativnim sistemima. Instalacije igre na XP-u će proteći skoro bez ikakvih problema, uz obavezan klik na ignore kada vas igra obavesti da na disku nema dovoljno mesta za instalaciju. Kako igra dolazi na čak 9 CD-ova preporučio bih vam da odaberete full instalaciju što će vas sačuvati od bespotrebnog žongliranja sa diskovima. Filmovi u igri se puštaju u Apple-ovom QuickTime plejeru i on predstavlja najveći izvor muka tokom igranja. Uz igru se instalira verzija 3 ovog plejera koja jednostavno neće da radi pod Win XP-om. Ukoliko na svom računaru imate najnoviju verziju QuickTime plejera opet će nastati problem jer će sada igra odbijati da radi sa njim (česta pucanja igre prilikom pokretanja animacija). Kao rešenje ove peripetije preporučujem da negde na netu pronađete i instalirate verziju 4 ovog plejera koja bi trebalo da zadovolji i zahteve igre i zahteve operativnog sistema. Takođe, ne zaboravite da na XFiles.exe fajlu postavite compatibility mode na Windows 95.
Obavezno nabavite igru, krenite u avanturu i ne zaboravite - Trust no one!

Friday, July 3, 2009

Stop za kinesko zlato

Kineska vlada se, nakon višegodišnjeg ignorisanja problema, konačno odlučila da zvanično stane na kraj farmerima zlata u MMO igrama. U jednom od dekreta je jasno naglašeno da se virtualna valuta može razmenjivati isključivo za virtualna dobra i usluge, tj. jedino unutar samih igara. Svaka prodaja virtualnog zlata za pravi novac će se ubuduće smatrati krivičnim delom. Ova odluka će svakako biti veliki udarac za "industriju" koja godišnje obrće nekoliko milijardi juana (poređenja radi, milijardu juana iznosi negde oko 146 miliona američkih dolara) i koja zadnjih godina beleži godišnji rast od skoro 20 %.

Prema istraživanjima Univerziteta u Mančesteru, sprovedenim prošle godine, 80 do 85 % farmera zlata u MMO igrama dolazi upravo iz Kine. Proces je vrlo jednostavan i uključuje hiljade "radnika" koji farmuju in game valute dononoćni igrajući MMO naslove za malu nadoknadu, da bi se kasnije ta virtualna valuta, preko specijalizovanih sajtova i PayPal naloga, prodavala za pravi novac.
Gold farming već duži niz godina izaziva žustre polemike u zapadnoj javnosti, ne samo zbog toga što predstavlja neki vid varanja i exploita u MMO igrama, već i zbog činjenice da mnogi poslodavci kineskih farmera zlata upravo dolaze iz Koreje i SAD-a, koji izrabljuju slabo plaćenu radnu snagu radi ličnog bogaćenja.
Ne znam da li je MMO svet bez spam botova koji vam šapuću na uvce ili na zone chatu nude 1kk ingame gold for only 9.99$ samo najobičnija utopija, ali jednostavno želim da verujem da će ovaj potez imati nekog uticaja makar na smanjenje ove vrste delatnosti, ako ne i na njegovo potpuno iskorenjivanje.

Thursday, July 2, 2009

WWII meets Warhammer



Trebalo mi je više od godinu dana da nabavim ekspanziju za možda i najbolju WWII real time strategiju u poslednjih par godina - Company of Heroes. Ni original se nije doimao preterano realno (Shermani ispadoše uber tenkovi), no i pored tih par propusta sam itekako uživao vodeći Jenkije kroz milion puta prežvakano iskrcavanje u Normandiji.

Za ekspanziju Opposing Front bi se komotno mogao upotrebiti i podnaslov Tommies vs Jerries jer nudi dve kampanje: britansku i nemačku. U ulozi Britanaca (potpomognutih kanadskim odredima) ćete učestvovati u operacijama na tlu Francuske nakon D Day-a, koje su fokusirane na oslobađanje grada Caena. Nemci će imati daleko defanzivniju ulogu u pokušaju da odbiju savezničku Market Garden operaciju (najveći padobranski desant u istoriji) i otežaju im napredovanje ka Berlinu. Dve kampanje, svaka sa odprilike 7-8 misija, predstavljaju solidnu količinu novog single player sadržaja koji nije za podcenjivanje.
Ipak se Relic i ovde držao postulata koji je uveo sa ekspanzijama za njihov drugi, ništa manje uspešan RTS serjal, Warhammer 40k. Pokušavajući da tri frakcije učini totalno različitim, uz istovremeno održavanje idealnog balansa među njima (što je mnogo teže nego u slučaju vanzemaljskih rasa WH univeruma) Relic je načinio katastrofalnu grešku pokušavajući da primeni sličan recept na obe igre. I to sve kako bi multiplayer mečevi bili zanimljiviji i dinamičniji, čime bi automatski bio obezbeđen duži životni vek igre, uz obavezno podgrevanje situacije izbacivanjem šatro ekspanzija u određenim vremenskim intervalima. Novopridošla Tales of Valor ekspanzija nimalo ne odstupa od gorenavedenog. U skoro 9GB podataka, novih sadržaja ima toliko da bi mogli stati u jedan poveći patch, a ne u nazovi igru koja ima tri mini kampanje koje se prelaze za jedno popodne. Blasphemy!
Elem, da se vratim na Opposing Fronts. Mehanika igre skoro da uopšte nije menjana, mada je potrebno malo navikavanja na specifičnosti Britanaca, odnosno Nemaca. Što se novih jedinica tiče, pošto očigledno nisu mogli da pronađu nešto od WWII mašinerije što već nismo videli, pribegli su svojoj mašti, pa tako imamo prilike da vozimo nemački halftrack koji nekim tajnim zracima presreće neprijateljske linije snabdevanja i preko potrebne zalihe usmerava na vaš konto. Britancima je očito namenjena uloga Terrana iz Starcrafta, pa tako oni poseduju mobilne građevine, koje u slučaju nužde mogu preseliti na novu lokaciju (i to gotovo istom brzinom kao u Blizzard-ovoj legendi). Ovo su samo najočiglednije stvari koje nemaju veze sa zdravim razumom, a načinjene su zbog pomenutih ustupaka u multiplayeru ne bi li se igra što više ubrzala i postala više nalik frenetičnom Warhammeru. AI je blagi užas i kao da je skriptovan da se ne trudi da vam previše zagorča život. U jednoj od misija u nemačkoj kampanji imte za zadatak da zauzmete sve kontrolne tačke duž puta, koji prolazi i kroz omanji grad. Kada ispunite zadatak kreće brutalna britanska kontraofanziva koja će vam prosto oduvati sve snage, prodreti do gradskog trga i tu se zaustaviti. Iako su mi preostale dve nebranjene kontrolne tačke duž puta, kompjuter se se neće cimati da ih zauzme i meni je ostalo samo da sačekam da istekne tajmer i tako završim misiju.
Umesto da mi ova ekspanija donese nova 3-4 dana uživanja u sadržaju, dobio sam bledu kopiju prethodne igre koju sam lagano igrao preko dva meseca i na kraju je završio čisto da je ispoštujem, a ne iz nekog užitka. Iz ovog razloga nisam želeo ni da instaliram Tales of Valor nego sam dva diska jednostavno pohranio u arhivu, da čekaju neka bolja vremena kada možda zaboravim na skoro totalni promašaj pod nazivom
Opposing Fronts. Nakon tako lepih utisaka o originalu koje sam imao prošle godine, danas bi se moje mišljenje o celokupnoj Company of Heroes franšizi moglo svesti na stihove iz pesme poznatog estradnog "umetnika" Seje Kalača: "Ala, ala, ala to ne valja, sve si meni ti dalja i dalja"...